kȁzniti
kȁzniti (koga, što) svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. kȁžnjen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
kazniti | |
prezent | |
jednina | |
1. | kaznim |
2. | kazniš |
3. | kazni |
množina | |
1. | kaznimo |
2. | kaznite |
3. | kazne |
futur | |
jednina | |
1. | kaznit ću |
2. | kaznit ćeš |
3. | kaznit će |
množina | |
1. | kaznit ćemo |
2. | kaznit ćete |
3. | kaznit će |
aorist | |
jednina | |
1. | kaznih |
2. | kazni |
3. | kazni |
množina | |
1. | kaznismo |
2. | kazniste |
3. | kazniše |
perfekt | |
jednina | |
1. | kaznio sam |
2. | kaznio si |
3. | kaznio je |
množina | |
1. | kaznili smo |
2. | kaznili ste |
3. | kaznili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam kaznio |
2. | bio si kaznio |
3. | bio je kaznio |
množina | |
1. | bili smo kaznili |
2. | bili ste kaznili |
3. | bili su kaznili |
imperativ | |
jednina | |
2. | kazni |
množina | |
1. | kaznimo |
2. | kaznite |
glagolski prilog prošli | |
kaznivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
kaznio, kaznila, kaznilo | |
kaznili, kaznile, kaznila | |
glagolski pridjev pasivni | |
kažnjen, kažnjena, kažnjeno | |
kažnjeni, kažnjene, kažnjena |