Hrvatski jezični portal

lúčiti

lúčiti nesvrš.prez. lẉčīm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čēnje〉

Izvedeni oblici
Nesvršeni
infinitiv
lučiti
 
prezent
jednina
1. lučim
2. lučiš
3. luči
množina
1. lučimo
2. lučite
3. luče
 
futur
jednina
1. lučit ću
2. lučit ćeš
3. lučit će
množina
1. lučit ćemo
2. lučit ćete
3. lučit će
 
imperfekt
jednina
1. lučah
2. lučaše
3. lučaše
množina
1. lučasmo
2. lučaste
3. lučahu
 
perfekt
jednina
1. lučio sam
2. lučio si
3. lučio je
množina
1. lučili smo
2. lučili ste
3. lučili su
 
pluskvamperfekt
jednina
1. bio sam lučio
2. bio si lučio
3. bio je lučio
množina
1. bili smo lučili
2. bili ste lučili
3. bili su lučili
 
imperativ
jednina
2. luči
množina
1. lučimo
2. lučite
 
glagolski prilog sadašnji
lučeći
 
glagolski pridjev aktivni
lučio, lučila, lučilo
lučili, lučile, lučila
 
glagolski pridjev pasivni
lučen, lučena, lučeno
lučeni, lučene, lučena
Definicija
1. (što od čega) a. arh. dijeliti (što od čega) b. uočavati da što nije jednako s čim drugim; razlikovati
2. (što) u procesu davati iz sebe, ispuštati iz žlijezda s unutrašnjim i vanjskim lučenjem
Etimologija
prasl. *lǫčiti (rus. lučít', češ. loučiti), lit. lankoti: kriviti