srȅsti
srȅsti svrš. 〈prez. srȅtnēm, pril. pr. srȇvši, prid. rad. srȅo/srȅla ž〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
sresti | |
prezent | |
jednina | |
1. | sretnem |
2. | sretneš |
3. | sretne |
množina | |
1. | sretnemo |
2. | sretnete |
3. | sretnu |
futur | |
jednina | |
1. | srest ću |
2. | srest ćeš |
3. | srest će |
množina | |
1. | srest ćemo |
2. | srest ćete |
3. | srest će |
aorist | |
jednina | |
1. | sretoh |
2. | srete |
3. | srete |
množina | |
1. | sretosmo |
2. | sretoste |
3. | sretoše |
perfekt | |
jednina | |
1. | sreo sam |
2. | sreo si |
3. | sreo je |
množina | |
1. | sreli smo |
2. | sreli ste |
3. | sreli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam sreo |
2. | bio si sreo |
3. | bio je sreo |
množina | |
1. | bili smo sreli |
2. | bili ste sreli |
3. | bili su sreli |
imperativ | |
jednina | |
2. | sretni |
množina | |
1. | sretnimo |
2. | sretnite |
glagolski prilog prošli | |
srevši | |
glagolski pridjev aktivni | |
sreo, srela, srelo | |
sreli, srele, srela |
1. | (koga) naići na koga neočekivano; susresti koga |
2. | (se s kim) sastati se s kim, naići na koga |