šénuti
šénuti () svrš. 〈prez. šȇnēm, pril. pr. -ūvši, prid. trp. šȇnūt〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
šenuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | šenem |
2. | šeneš |
3. | šene |
množina | |
1. | šenemo |
2. | šenete |
3. | šenu |
futur | |
jednina | |
1. | šenut ću |
2. | šenut ćeš |
3. | šenut će |
množina | |
1. | šenut ćemo |
2. | šenut ćete |
3. | šenut će |
aorist | |
jednina | |
1. | šenuh |
2. | šenu |
3. | šenu |
množina | |
1. | šenusmo |
2. | šenuste |
3. | šenuše |
perfekt | |
jednina | |
1. | šenuo sam |
2. | šenuo si |
3. | šenuo je |
množina | |
1. | šenuli smo |
2. | šenuli ste |
3. | šenuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam šenuo |
2. | bio si šenuo |
3. | bio je šenuo |
množina | |
1. | bili smo šenuli |
2. | bili ste šenuli |
3. | bili su šenuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | šeni |
množina | |
1. | šenimo |
2. | šenite |
glagolski prilog prošli | |
šenuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
šenuo, šenula, šenulo | |
šenuli, šenule, šenula | |
glagolski pridjev pasivni | |
šenut, šenuta, šenuto | |
šenuti, šenute, šenuta |