tȃbu (I)
tȃbu (I) (tabẉ) m 〈G tȃbua〉
jednina | |
---|---|
N | tabu |
G | tabua |
D | tabuu |
A | tabu |
V | tabuu / tabue |
L | tabuu |
I | tabuom |
množina | |
N | tabui |
G | tabua |
D | tabuima |
A | tabue |
V | tabui |
L | tabuima |
I | tabuima |
jednina | |
N | tabu |
G | tabua |
D | tabuu |
A | tabu |
V | tabuu / tabue |
L | tabuu |
I | tabuom |
množina | |
N | tabui |
G | tabua |
D | tabuima |
A | tabue |
V | tabui |
L | tabuima |
I | tabuima |
1. | antrop. zabrana da se izvode stanovite radnje, a osobito da se dodiruju, gledaju ili spominju posvećene osobe ili predmeti, ili pak da se uživaju određena jela |
2. | pren. a. nepisani zakon ili pravilo, koji u nekoj zajednici zabranjuje da se nešto radi ili spominje b. ono o čemu se ne smije govoriti, raspravljati [jezični tabu; tabu u historijskoj znanosti] |