Hrvatski jezični portal

izrúčiti

izrúčiti svrš.prez. ìzrūčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ìzrūčen〉

Izvedeni oblici
Svršeni
infinitiv
izručiti
 
prezent
jednina
1. izručim
2. izručiš
3. izruči
množina
1. izručimo
2. izručite
3. izruče
 
futur
jednina
1. izručit ću
2. izručit ćeš
3. izručit će
množina
1. izručit ćemo
2. izručit ćete
3. izručit će
 
aorist
jednina
1. izručih
2. izruči
3. izruči
množina
1. izručismo
2. izručiste
3. izručiše
 
perfekt
jednina
1. izručio sam
2. izručio si
3. izručio je
množina
1. izručili smo
2. izručili ste
3. izručili su
 
pluskvamperfekt
jednina
1. bio sam izručio
2. bio si izručio
3. bio je izručio
množina
1. bili smo izručili
2. bili ste izručili
3. bili su izručili
 
imperativ
jednina
2. izruči
množina
1. izručimo
2. izručite
 
glagolski prilog prošli
izručivši
 
glagolski pridjev aktivni
izručio, izručila, izručilo
izručili, izručile, izručila
 
glagolski pridjev pasivni
izručen, izručena, izručeno
izručeni, izručene, izručena
Definicija
1. (što) isprazniti, izasuti krutu ili zrnatu tvar iz posude koja se drži u ruci
2. (koga) predati [izručiti zarobljenika]
Frazeologija
izručiti pozdrave prenijeti pozdrave onoga koji ih šalje trećoj osobi
Etimologija
✧ iz- + v. ruka