h
h, H
Definicija
| 1. | 〈indekl.〉 lingv. a. (m) fon. bezvučni, jedreni (velarni), tjesnačni (frikativni), zatvorni (konsonantni) glas [ovaj h] b. (sr) dvanaesto slovo hrvatske latinice i osmo u većini drugih latiničnih sustava kojim se piše taj glas [malo h; veliko H] c. (sr) izvan konteksta [ovo ha; 〈mn〉 ova ha] |
| 2. | pov. u glagoljici i bosanici oznaka za brojčanu vrijednost 600 |
| 3. | glazb. sedmi ton osnovne dijatonske ljestvice |
| 4. | fiz. a. simbol dekadskog prefiksa hekto- b. simbol jedinice vremena sat, 3.600 sekundi c. Planckova konstanta (h = 6.6260755·10-34 J·s) |
| 5. | (H) kem. simbol za element vodik |
| 6. | (H) fiz. simbol za jedinicu induktivnosti, henry, v. |
| 7. | (H) u zrakoplovstvu oznaka za klasu aviona koji se vertikalno uzdižu pomoću mlaznih motora |
| 8. | (H) u kategorizaciji vozačkih dozvola ona kojom se dopušta upravljanje radnim strojevima i mopedima |
Sintagma
∆ H-bomba hidrogenska bomba, v. hidrogenski Δ
