glagòljati
glagòljati () nesvrš. 〈prez. -ām, pril. sad. -ajūći, gl. im. -ānje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
glagoljati | |
prezent | |
jednina | |
1. | glagoljam |
2. | glagoljaš |
3. | glagolja |
množina | |
1. | glagoljamo |
2. | glagoljate |
3. | glagoljaju |
futur | |
jednina | |
1. | glagoljat ću |
2. | glagoljat ćeš |
3. | glagoljat će |
množina | |
1. | glagoljat ćemo |
2. | glagoljat ćete |
3. | glagoljat će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | glagoljah |
2. | glagoljaše |
3. | glagoljaše |
množina | |
1. | glagoljasmo |
2. | glagoljaste |
3. | glagoljahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | glagoljao sam |
2. | glagoljao si |
3. | glagoljao je |
množina | |
1. | glagoljali smo |
2. | glagoljali ste |
3. | glagoljali su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam glagoljao |
2. | bio si glagoljao |
3. | bio je glagoljao |
množina | |
1. | bili smo glagoljali |
2. | bili ste glagoljali |
3. | bili su glagoljali |
imperativ | |
jednina | |
2. | glagoljaj |
množina | |
1. | glagoljajmo |
2. | glagoljajte |
glagolski prilog sadašnji | |
glagoljajući | |
glagolski pridjev aktivni | |
glagoljao, glagoljala, glagoljalo | |
glagoljali, glagoljale, glagoljala |
1. | pov. služiti misu na staroslavenskom jeziku |
2. | (u šali) pričati, govoriti, divaniti (u smislu duže pričati, raspričati se); glagoljiti |