Hrvatski jezični portal

dȕh

dȕh m 〈V dȕše, N mn dȕsi/dùhovi〉

Izvedeni oblici
jednina
N duh
G duha
D duhu
A duha
V duše
L duhu
I duhom
množina
N duhovi
G duhova
D duhovima
A duhove
V duhovi
L duhovima
I duhovima
jednina
N duh
G duha
D duhu
A duha
V duše
L duhu
I duhom
množina
N duhovi
G duhova
D duhovima
A duhove
V duhovi
L duhovima
I duhovima
Definicija
1. svijest, moć ili sposobnost da se misli i spoznaje
2. opće prevladavajuće psihičko i moralno stanje, temeljno, misaono, spoznajno, moralno ili koje drugo svojstvo [duh književnog djela; duh demokratskog društva; duh vremena]
3. rel. bestjelesno biće
4. u pučkom praznovjerju, biće tajanstvene tjelesnosti, često s nadnaravnim snagama i znanjem; prikaza, priviđenje, sablast
Sintagma
Duhovi kat. blagdan koji se slavi pedeseti dan po Uskrsu, usp. Pedesetnica;
Sveti Duh kršć. Apsolutno biće u Sv. Trojstvu (uz Boga i Sina)
Frazeologija
biti u duhu (čega) u skladu s čim, odgovarati čemu [to je u duhu zakona];
imati duha biti kreativan, imati stvaralačkih sposobnosti, biti zanimljiv u razgovoru, duhovit;
klonuti duhom izgubiti polet;
prenijeti se duhom u mislima se negdje naći;
sačuvati prisutnost duha ostati hladnokrvan;
siromašni duhom rel. dio fraze o onima koji u pokornosti duha i snazi vjere zaslužuju Carstvo nebesko;
(biti čiji) zao duh vršiti na koga loš utjecaj
Onomastika
pr. (nadimačka): Dȕh (120, Zagreb, Moslavina, Prigorje, Pokuplje), Dȕhaček (Kutina, Našice, Posavina), Dȕhanaj (Vinkovci, Rijeka, I Slavonija), Dẉhović (120, Korčula, sred. Dalmacija, Međimurje, I Slavonija)
Etimologija
prasl. i stsl. duxъ (rus. dux, polj. duch) ≃ lit. dausos: zrak, grč. theós: bog