čȕditi
čȕditi (se) nesvrš. 〈prez. -īm (se), pril. sad. čȕdēći (se), gl. im. čȕđēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
čuditi | |
prezent | |
jednina | |
1. | čudim |
2. | čudiš |
3. | čudi |
množina | |
1. | čudimo |
2. | čudite |
3. | čude |
futur | |
jednina | |
1. | čudit ću |
2. | čudit ćeš |
3. | čudit će |
množina | |
1. | čudit ćemo |
2. | čudit ćete |
3. | čudit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | čuđah |
2. | čuđaše |
3. | čuđaše |
množina | |
1. | čuđasmo |
2. | čuđaste |
3. | čuđahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | čudio sam |
2. | čudio si |
3. | čudio je |
množina | |
1. | čudili smo |
2. | čudili ste |
3. | čudili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam čudio |
2. | bio si čudio |
3. | bio je čudio |
množina | |
1. | bili smo čudili |
2. | bili ste čudili |
3. | bili su čudili |
imperativ | |
jednina | |
2. | čudi |
množina | |
1. | čudimo |
2. | čudite |
glagolski prilog sadašnji | |
čudeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
čudio, čudila, čudilo | |
čudili, čudile, čudila |
1. | (koga) izazivati čuđenje |
2. | (se) (komu, čemu) biti iznenađen, pokazivati iznenađenost, biti obuzet čuđenjem |