díka
díka ž 〈D L -i〉
Izvedeni oblici
| jednina | |
|---|---|
| N | dika |
| G | dike |
| D | diki |
| A | diku |
| V | diko |
| L | diki |
| I | dikom |
| množina | |
| N | dike |
| G | dika |
| D | dikama |
| A | dike |
| V | dike |
| L | dikama |
| I | dikama |
Definicija
| 1. | ponos [biti na diku biti na ponos] |
| 2. | jez. knjiž. draga, mila osoba (ob. mladić djevojci) [moja dika; zbogom diko, iron. propalo je, nema toga više, s tim je gotovo, s tim je završeno] |
Onomastika
♦ Díka m. os. ime (narodno), rij. zast.: Dȉkomīr, Dȉkoslāv; hip.: Díko
◊ pr.: Díčak (Drniš), Dȉčić (Crikvenica, Osijek), Díka (Rijeka, Crikvenica), Dȉkan (I Slavonija), Dȉkanić (Nova Gradiška, Vinkovci), Dikánović (100, Slavonski Brod), Dȉkić (Osijek, Dugo Selo), Dȉkmić (Sesvete), Dȉkonić (Vinkovci, I Slavonija), Dȋković (140, Pula, Pokuplje), Dȉkšić (Ðurđevac, Pokuplje, I Slavonija), Dȉktić (Čazma), Dȉkulić (Kostajnica, Banovina, Primorje)
◊ pr.: Díčak (Drniš), Dȉčić (Crikvenica, Osijek), Díka (Rijeka, Crikvenica), Dȉkan (I Slavonija), Dȉkanić (Nova Gradiška, Vinkovci), Dikánović (100, Slavonski Brod), Dȉkić (Osijek, Dugo Selo), Dȉkmić (Sesvete), Dȉkonić (Vinkovci, I Slavonija), Dȋković (140, Pula, Pokuplje), Dȉkšić (Ðurđevac, Pokuplje, I Slavonija), Dȉktić (Čazma), Dȉkulić (Kostajnica, Banovina, Primorje)
Etimologija
✧ možda ≃ lat. (bene)dictio: blagoslov (iz crkvenog jezika)
