dokúčiti
dokúčiti (što) svrš. 〈prez. dòkūčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. dòkūčen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| dokučiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | dokučim |
| 2. | dokučiš |
| 3. | dokuči |
| množina | |
| 1. | dokučimo |
| 2. | dokučite |
| 3. | dokuče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | dokučit ću |
| 2. | dokučit ćeš |
| 3. | dokučit će |
| množina | |
| 1. | dokučit ćemo |
| 2. | dokučit ćete |
| 3. | dokučit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | dokučih |
| 2. | dokuči |
| 3. | dokuči |
| množina | |
| 1. | dokučismo |
| 2. | dokučiste |
| 3. | dokučiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | dokučio sam |
| 2. | dokučio si |
| 3. | dokučio je |
| množina | |
| 1. | dokučili smo |
| 2. | dokučili ste |
| 3. | dokučili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam dokučio |
| 2. | bio si dokučio |
| 3. | bio je dokučio |
| množina | |
| 1. | bili smo dokučili |
| 2. | bili ste dokučili |
| 3. | bili su dokučili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | dokuči |
| množina | |
| 1. | dokučimo |
| 2. | dokučite |
| glagolski prilog prošli | |
| dokučivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| dokučio, dokučila, dokučilo | |
| dokučili, dokučile, dokučila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| dokučen, dokučena, dokučeno | |
| dokučeni, dokučene, dokučena | |
Definicija
| 1. | dohvatiti rukom na daljini potrebnoj da se ruka u potpunosti pruži, dohvatiti ono što nije nadohvat ruke; dokvačiti |
| 2. | uspjeti shvatiti, uspjeti rekonstruirati ono što u prvi čas nije bilo razumljivo |
