dòkačiti
dòkačiti svrš. 〈prez. -īm, pril. pr. -īvši, prid. trp. dòkačen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
dokačiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | dokačim |
2. | dokačiš |
3. | dokači |
množina | |
1. | dokačimo |
2. | dokačite |
3. | dokače |
futur | |
jednina | |
1. | dokačit ću |
2. | dokačit ćeš |
3. | dokačit će |
množina | |
1. | dokačit ćemo |
2. | dokačit ćete |
3. | dokačit će |
aorist | |
jednina | |
1. | dokačih |
2. | dokači |
3. | dokači |
množina | |
1. | dokačismo |
2. | dokačiste |
3. | dokačiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | dokačio sam |
2. | dokačio si |
3. | dokačio je |
množina | |
1. | dokačili smo |
2. | dokačili ste |
3. | dokačili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam dokačio |
2. | bio si dokačio |
3. | bio je dokačio |
množina | |
1. | bili smo dokačili |
2. | bili ste dokačili |
3. | bili su dokačili |
imperativ | |
jednina | |
2. | dokači |
množina | |
1. | dokačimo |
2. | dokačite |
glagolski prilog prošli | |
dokačivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
dokačio, dokačila, dokačilo | |
dokačili, dokačile, dokačila | |
glagolski pridjev pasivni | |
dokačen, dokačena, dokačeno | |
dokačeni, dokačene, dokačena |
1. | (što) dohvatiti kukom ili sličnim pomagalom |
2. | (koga) pren. pogoditi ili uzeti koga kao metu u verbalnom ili drugačijem obračunu, upraviti riječi kritike na koga [i njega su dokačili zbog sitnih propusta]; zgrabiti koga, uhvatiti se koga |