vjȅrovati
vjȅrovati nesvrš. 〈prez. vjȅrujēm, pril. sad. vjȅrujūći, gl. im. -ānje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
vjerovati | |
prezent | |
jednina | |
1. | vjerujem |
2. | vjeruješ |
3. | vjeruje |
množina | |
1. | vjerujemo |
2. | vjerujete |
3. | vjeruju |
futur | |
jednina | |
1. | vjerovat ću |
2. | vjerovat ćeš |
3. | vjerovat će |
množina | |
1. | vjerovat ćemo |
2. | vjerovat ćete |
3. | vjerovat će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | vjerovah |
2. | vjerovaše |
3. | vjerovaše |
množina | |
1. | vjerovasmo |
2. | vjerovaste |
3. | vjerovahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | vjerovao sam |
2. | vjerovao si |
3. | vjerovao je |
množina | |
1. | vjerovali smo |
2. | vjerovali ste |
3. | vjerovali su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam vjerovao |
2. | bio si vjerovao |
3. | bio je vjerovao |
množina | |
1. | bili smo vjerovali |
2. | bili ste vjerovali |
3. | bili su vjerovali |
imperativ | |
jednina | |
2. | vjeruj |
množina | |
1. | vjerujmo |
2. | vjerujte |
glagolski prilog sadašnji | |
vjerujući | |
glagolski pridjev aktivni | |
vjerovao, vjerovala, vjerovalo | |
vjerovali, vjerovale, vjerovala |
1. | (što) a. držati, smatrati da je nešto onako kako se prikazuje, kako tko govori b. misliti, držati, biti uvjeren |
2. | (komu, čemu) imati povjerenja (u koga, u što), pouzdati se (u koga) [vjerovati na riječ smatrati što istinitim ne tražeći dokaz] |
3. | (u koga, u što) a. vjerovati u čije mogućnosti ili sposobnosti b. biti vjernik, vjerovati u Boga |