uskòčiti
uskòčiti () svrš. 〈prez. ùskočīm, pril. pr. -īvši, prid. rad. uskòčio〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
uskočiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | uskočim |
2. | uskočiš |
3. | uskoči |
množina | |
1. | uskočimo |
2. | uskočite |
3. | uskoče |
futur | |
jednina | |
1. | uskočit ću |
2. | uskočit ćeš |
3. | uskočit će |
množina | |
1. | uskočit ćemo |
2. | uskočit ćete |
3. | uskočit će |
aorist | |
jednina | |
1. | uskočih |
2. | uskoči |
3. | uskoči |
množina | |
1. | uskočismo |
2. | uskočiste |
3. | uskočiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | uskočio sam |
2. | uskočio si |
3. | uskočio je |
množina | |
1. | uskočili smo |
2. | uskočili ste |
3. | uskočili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam uskočio |
2. | bio si uskočio |
3. | bio je uskočio |
množina | |
1. | bili smo uskočili |
2. | bili ste uskočili |
3. | bili su uskočili |
imperativ | |
jednina | |
2. | uskoči |
množina | |
1. | uskočimo |
2. | uskočite |
glagolski prilog prošli | |
uskočivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
uskočio, uskočila, uskočilo | |
uskočili, uskočile, uskočila |
1. | ući skokom, skočiti u što, usp. skočiti |
2. | pren. a. naglo se domoći, dospjeti do položaja, zvanja b. upasti kome u riječ |