urúčiti
urúčiti (što) svrš. 〈prez. ùrūčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ùrūčēn〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| uručiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | uručim |
| 2. | uručiš |
| 3. | uruči |
| množina | |
| 1. | uručimo |
| 2. | uručite |
| 3. | uruče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | uručit ću |
| 2. | uručit ćeš |
| 3. | uručit će |
| množina | |
| 1. | uručit ćemo |
| 2. | uručit ćete |
| 3. | uručit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | uručih |
| 2. | uruči |
| 3. | uruči |
| množina | |
| 1. | uručismo |
| 2. | uručiste |
| 3. | uručiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | uručio sam |
| 2. | uručio si |
| 3. | uručio je |
| množina | |
| 1. | uručili smo |
| 2. | uručili ste |
| 3. | uručili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam uručio |
| 2. | bio si uručio |
| 3. | bio je uručio |
| množina | |
| 1. | bili smo uručili |
| 2. | bili ste uručili |
| 3. | bili su uručili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | uruči |
| množina | |
| 1. | uručimo |
| 2. | uručite |
| glagolski prilog prošli | |
| uručivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| uručio, uručila, uručilo | |
| uručili, uručile, uručila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| uručen, uručena, uručeno | |
| uručeni, uručene, uručena | |
Definicija
dati, predati u ruke; izručiti, dostaviti [uručiti pismo]
Etimologija
✧ u- + v. ruka
