Hrvatski jezični portal

zákon

zákon m

Izvedeni oblici
jednina
N zakon
G zakona
D zakonu
A zakon
V zakone
L zakonu
I zakonom
množina
N zakoni
G zakona
D zakonima
A zakone
V zakoni
L zakonima
I zakonima
Definicija
1. term. a. zbirka osnovnih propisa državne vlasti kojima se nešto određuje, uređuje, dopušta ili zabranjuje [doći u sukob sa zakonom ogriješiti se o zakonski propis; nužda zakon mijenja neophodno je, mora se; staviti izvan zakona lišiti (osobu) zakonske zaštite, zabraniti (organizaciju i sl.)] b. beziznimno stanje koje proizlazi iz prirode stvari [zakon časti ono što nalaže čast; prirodni zakon] c. pravilo, utvrđena znanstvena istina [zakon gravitacije]
2. arh. ekspr. vjera, crkva, konfesija [rimski zakon = rimokatolička vjera]
3. razg. a. običaj, red, propis b. općepriznate obveze časti, pristojnosti itd.
Sintagma
fonetski (glasovni) zakon zakon ili načelo pravilnosti i dosljednosti određene glasovne promjene iz jednog jezičnog stanja u drugo (npr. razvoj, promjena i odrazi starohrvatskoga glasa jat i dr.);
zakon jačega jači određuje zakone;
zakon o djelovanju masa kem. temeljni zakon za reakcije u stanju kemijske ravnoteže;
zakon o udruženom radu pov. temeljni sistemski zakon samoupravnog socijalizma i radničkog samoupravljanja u SFRJ (1976);
zakon ponude i potražnje ekon. trg. temeljno načelo suvremenog gospodarstva koje govori o međusobnoj uvjetovanosti tržišta, cijena i proizvođača dobara;
zakon privlačenja masa fiz. gravitacija među tijelima razmjerna je umnošku njihovih masa, a obrnuto razmjerna kvadratu njihove udaljenosti (Zakon gravitacije I. Newtona)
Etimologija
prasl. i stsl. zakonъ (rus. zakón, polj. zakon) ≃ v. konac2