zakóčiti
zakóčiti (što) svrš. 〈prez. zàkōčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. zàkōčen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
zakočiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | zakočim |
2. | zakočiš |
3. | zakoči |
množina | |
1. | zakočimo |
2. | zakočite |
3. | zakoče |
futur | |
jednina | |
1. | zakočit ću |
2. | zakočit ćeš |
3. | zakočit će |
množina | |
1. | zakočit ćemo |
2. | zakočit ćete |
3. | zakočit će |
aorist | |
jednina | |
1. | zakočih |
2. | zakoči |
3. | zakoči |
množina | |
1. | zakočismo |
2. | zakočiste |
3. | zakočiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | zakočio sam |
2. | zakočio si |
3. | zakočio je |
množina | |
1. | zakočili smo |
2. | zakočili ste |
3. | zakočili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam zakočio |
2. | bio si zakočio |
3. | bio je zakočio |
množina | |
1. | bili smo zakočili |
2. | bili ste zakočili |
3. | bili su zakočili |
imperativ | |
jednina | |
2. | zakoči |
množina | |
1. | zakočimo |
2. | zakočite |
glagolski prilog prošli | |
zakočivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
zakočio, zakočila, zakočilo | |
zakočili, zakočile, zakočila | |
glagolski pridjev pasivni | |
zakočen, zakočena, zakočeno | |
zakočeni, zakočene, zakočena |
1. | kočnicom zaustaviti |
2. | (koga) razg. stegnuti u obliku grča, pojaviti se u obliku reumatskog i sl. napada koji ne dopušta kretanje tijelom ili otežava neke kretnje [zakočilo ga u leđima] |