zarúčiti
zarúčiti (se, koga) svrš. 〈prez. zàrūčīm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. trp. zàrūčen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
zaručiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | zaručim |
2. | zaručiš |
3. | zaruči |
množina | |
1. | zaručimo |
2. | zaručite |
3. | zaruče |
futur | |
jednina | |
1. | zaručit ću |
2. | zaručit ćeš |
3. | zaručit će |
množina | |
1. | zaručit ćemo |
2. | zaručit ćete |
3. | zaručit će |
aorist | |
jednina | |
1. | zaručih |
2. | zaruči |
3. | zaruči |
množina | |
1. | zaručismo |
2. | zaručiste |
3. | zaručiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | zaručio sam |
2. | zaručio si |
3. | zaručio je |
množina | |
1. | zaručili smo |
2. | zaručili ste |
3. | zaručili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam zaručio |
2. | bio si zaručio |
3. | bio je zaručio |
množina | |
1. | bili smo zaručili |
2. | bili ste zaručili |
3. | bili su zaručili |
imperativ | |
jednina | |
2. | zaruči |
množina | |
1. | zaručimo |
2. | zaručite |
glagolski prilog prošli | |
zaručivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
zaručio, zaručila, zaručilo | |
zaručili, zaručile, zaručila | |
glagolski pridjev pasivni | |
zaručen, zaručena, zaručeno | |
zaručeni, zaručene, zaručena |
1. | (koga) dati prsten djevojci kao znak da je isprošena |
2. | (se) vezati se riječju (o budućem mladoženji i mladenki); vjeriti se |