žèniti
žèniti (se) nesvrš. 〈prez. žȅnīm (se), pril. sad. žȅnēći (se), gl. im. žȅnjēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
ženiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | ženim |
2. | ženiš |
3. | ženi |
množina | |
1. | ženimo |
2. | ženite |
3. | žene |
futur | |
jednina | |
1. | ženit ću |
2. | ženit ćeš |
3. | ženit će |
množina | |
1. | ženit ćemo |
2. | ženit ćete |
3. | ženit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | ženjah |
2. | ženjaše |
3. | ženjaše |
množina | |
1. | ženjasmo |
2. | ženjaste |
3. | ženjahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | ženio sam |
2. | ženio si |
3. | ženio je |
množina | |
1. | ženili smo |
2. | ženili ste |
3. | ženili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam ženio |
2. | bio si ženio |
3. | bio je ženio |
množina | |
1. | bili smo ženili |
2. | bili ste ženili |
3. | bili su ženili |
imperativ | |
jednina | |
2. | ženi |
množina | |
1. | ženimo |
2. | ženite |
glagolski prilog sadašnji | |
ženeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
ženio, ženila, ženilo | |
ženili, ženile, ženila | |
glagolski pridjev pasivni | |
ženjen, ženjena, ženjeno | |
ženjeni, ženjene, ženjena |
1. | (koga) a. uvoditi muškarca u bračnu zajednicu b. uzimati za ženu |
2. | (se) stupati u brak (o muškarcu), usp. udavati (se) |