zvúčati
zvúčati (zvúčiti) () nesvrš. 〈prez. -čīm, pril. sad. -čēći, gl. im. -čānje〉
Izvedeni oblici
| Nesvršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| zvučati | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | zvučim |
| 2. | zvučiš |
| 3. | zvuči |
| množina | |
| 1. | zvučimo |
| 2. | zvučite |
| 3. | zvuče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | zvučat ću |
| 2. | zvučat ćeš |
| 3. | zvučat će |
| množina | |
| 1. | zvučat ćemo |
| 2. | zvučat ćete |
| 3. | zvučat će |
| imperfekt | |
| jednina | |
| 1. | zvučah |
| 2. | zvučaše |
| 3. | zvučaše |
| množina | |
| 1. | zvučasmo |
| 2. | zvučaste |
| 3. | zvučahu |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | zvučao sam |
| 2. | zvučao si |
| 3. | zvučao je |
| množina | |
| 1. | zvučali smo |
| 2. | zvučali ste |
| 3. | zvučali su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam zvučao |
| 2. | bio si zvučao |
| 3. | bio je zvučao |
| množina | |
| 1. | bili smo zvučali |
| 2. | bili ste zvučali |
| 3. | bili su zvučali |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | zvuči |
| množina | |
| 1. | zvučimo |
| 2. | zvučite |
| glagolski prilog sadašnji | |
| zvučeći | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| zvučao, zvučala, zvučalo | |
| zvučali, zvučale, zvučala | |
Definicija
| 1. | davati zvuk, proizvoditi zvuk; čuti se, odzvanjati, odjekivati |
| 2. | pren. ostavljati dobar dojam (po onome što se kaže ili čuje) |
Frazeologija
⃟ zvuči poznato 1. dosl. na riječi sugovornika kad se želi reći da se to vjerojatno već čulo 2. podr. (kad se želi reći na riječi sugovornika ili na ono o čemu se govori da je već negdje viđeno, kad se izražava skepsa, iskušano kao opće mjesto u javnim nastupima itd.) [A: Kaže nova vlada da će uskoro nastupiti pravo blagostanje B: Zvuči poznato]
Etimologija
✧ vidi zvẉk
