brújati
brújati () nesvrš. 〈prez. -jīm, pril. sad. -jēći, gl. im. -ānje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
brujati | |
prezent | |
jednina | |
1. | brujim |
2. | brujiš |
3. | bruji |
množina | |
1. | brujimo |
2. | brujite |
3. | bruje |
futur | |
jednina | |
1. | brujat ću |
2. | brujat ćeš |
3. | brujat će |
množina | |
1. | brujat ćemo |
2. | brujat ćete |
3. | brujat će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | brujah |
2. | brujaše |
3. | brujaše |
množina | |
1. | brujasmo |
2. | brujaste |
3. | brujahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | brujao sam |
2. | brujao si |
3. | brujao je |
množina | |
1. | brujali smo |
2. | brujali ste |
3. | brujali su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam brujao |
2. | bio si brujao |
3. | bio je brujao |
množina | |
1. | bili smo brujali |
2. | bili ste brujali |
3. | bili su brujali |
imperativ | |
jednina | |
2. | bruji |
množina | |
1. | brujimo |
2. | brujite |
glagolski prilog sadašnji | |
brujeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
brujao, brujala, brujalo | |
brujali, brujale, brujala |
1. | čuti se kao glas deblje žice na instrumentu |
2. | pren. odjekivati, širiti se kao glas, ići od usta do usta (o vijesti, senzaciji koja se priča) [cijela škola bruji o tome]; brujiti |
3. | žamoriti bez prepoznatljivih izdvojenih riječi i glasova [glasovi bruje] |