kóčiti
kóčiti nesvrš. 〈prez. kȏčīm, pril. sad. -čēći, prid. trp. kȏčen, gl. im. -čēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
kočiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | kočim |
2. | kočiš |
3. | koči |
množina | |
1. | kočimo |
2. | kočite |
3. | koče |
futur | |
jednina | |
1. | kočit ću |
2. | kočit ćeš |
3. | kočit će |
množina | |
1. | kočit ćemo |
2. | kočit ćete |
3. | kočit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | kočah |
2. | kočaše |
3. | kočaše |
množina | |
1. | kočasmo |
2. | kočaste |
3. | kočahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | kočio sam |
2. | kočio si |
3. | kočio je |
množina | |
1. | kočili smo |
2. | kočili ste |
3. | kočili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam kočio |
2. | bio si kočio |
3. | bio je kočio |
množina | |
1. | bili smo kočili |
2. | bili ste kočili |
3. | bili su kočili |
imperativ | |
jednina | |
2. | koči |
množina | |
1. | kočimo |
2. | kočite |
glagolski prilog sadašnji | |
kočeći | |
glagolski pridjev aktivni | |
kočio, kočila, kočilo | |
kočili, kočile, kočila | |
glagolski pridjev pasivni | |
kočen, kočena, kočeno | |
kočeni, kočene, kočena |
1. | (što) usporavati, zaustavljati kretanje vozila |
2. | (koga, što) pren. usporavati, otežavati razvoj događaja, provođenje nekog plana itd. |
3. | (se) a. postajati ukočen, gubiti gipkost (o tijelu ili dijelovima tijela) [ruka mu se koči] b. postajati ukočen zbog neke emocije (bijesa, užasa itd.) [kad se toga sjeti, koči se od straha] c. zaustaviti se u nekom djelovanju [stalno sam se kočio da mu ne kažem što mislim] d. praviti se važan; napuhavati se, prsiti se, šepiriti se |