kȕcnuti
kȕcnuti (, o što, kome, čemu, se) svrš. 〈prez. kȕcnēm, pril. pr. -ūvši, imp. kȕcni, prid. rad. kȕcnuo〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
kucnuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | kucnem |
2. | kucneš |
3. | kucne |
množina | |
1. | kucnemo |
2. | kucnete |
3. | kucnu |
futur | |
jednina | |
1. | kucnut ću |
2. | kucnut ćeš |
3. | kucnut će |
množina | |
1. | kucnut ćemo |
2. | kucnut ćete |
3. | kucnut će |
aorist | |
jednina | |
1. | kucnuh |
2. | kucnu |
3. | kucnu |
množina | |
1. | kucnusmo |
2. | kucnuste |
3. | kucnuše |
perfekt | |
jednina | |
1. | kucnuo sam |
2. | kucnuo si |
3. | kucnuo je |
množina | |
1. | kucnuli smo |
2. | kucnuli ste |
3. | kucnuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam kucnuo |
2. | bio si kucnuo |
3. | bio je kucnuo |
množina | |
1. | bili smo kucnuli |
2. | bili ste kucnuli |
3. | bili su kucnuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | kucni |
množina | |
1. | kucnimo |
2. | kucnite |
glagolski prilog prošli | |
kucnuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
kucnuo, kucnula, kucnulo | |
kucnuli, kucnule, kucnula |