kénjati
kénjati (što, ) nesvrš. 〈prez. kȇnjām, pril. sad. -ajūći, gl. im. -ānje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
kenjati | |
prezent | |
jednina | |
1. | kenjam |
2. | kenjaš |
3. | kenja |
množina | |
1. | kenjamo |
2. | kenjate |
3. | kenjaju |
futur | |
jednina | |
1. | kenjat ću |
2. | kenjat ćeš |
3. | kenjat će |
množina | |
1. | kenjat ćemo |
2. | kenjat ćete |
3. | kenjat će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | kenjah |
2. | kenjaše |
3. | kenjaše |
množina | |
1. | kenjasmo |
2. | kenjaste |
3. | kenjahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | kenjao sam |
2. | kenjao si |
3. | kenjao je |
množina | |
1. | kenjali smo |
2. | kenjali ste |
3. | kenjali su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam kenjao |
2. | bio si kenjao |
3. | bio je kenjao |
množina | |
1. | bili smo kenjali |
2. | bili ste kenjali |
3. | bili su kenjali |
imperativ | |
jednina | |
2. | kenjaj |
množina | |
1. | kenjajmo |
2. | kenjajte |
glagolski prilog sadašnji | |
kenjajući | |
glagolski pridjev aktivni | |
kenjao, kenjala, kenjalo | |
kenjali, kenjale, kenjala |
1. | vršiti veliku nuždu, obavljati stolicu |
2. | pren. govoriti gluposti, svašta (glupo ili besmisleno) brbljati, dosađivati riječima |