pojúriti
pojúriti svrš. 〈prez. pòjūrīm, pril. pr. -īvši, prid. rad. pojúrio〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
pojuriti | |
prezent | |
jednina | |
1. | pojurim |
2. | pojuriš |
3. | pojuri |
množina | |
1. | pojurimo |
2. | pojurite |
3. | pojure |
futur | |
jednina | |
1. | pojurit ću |
2. | pojurit ćeš |
3. | pojurit će |
množina | |
1. | pojurit ćemo |
2. | pojurit ćete |
3. | pojurit će |
aorist | |
jednina | |
1. | pojurih |
2. | pojuri |
3. | pojuri |
množina | |
1. | pojurismo |
2. | pojuriste |
3. | pojuriše |
perfekt | |
jednina | |
1. | pojurio sam |
2. | pojurio si |
3. | pojurio je |
množina | |
1. | pojurili smo |
2. | pojurili ste |
3. | pojurili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam pojurio |
2. | bio si pojurio |
3. | bio je pojurio |
množina | |
1. | bili smo pojurili |
2. | bili ste pojurili |
3. | bili su pojurili |
imperativ | |
jednina | |
2. | pojuri |
množina | |
1. | pojurimo |
2. | pojurite |
glagolski prilog prošli | |
pojurivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
pojurio, pojurila, pojurilo | |
pojurili, pojurile, pojurila |
1. | () početi juriti, jako požuriti |
2. | (za kim, na što) prebrzo se oduševiti, usp. juriti |
3. | (koga, što) razg. potjerati, požuriti |