predòčiti
predòčiti svrš. 〈prez. prèdočīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. prèdočen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| predočiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | predočim |
| 2. | predočiš |
| 3. | predoči |
| množina | |
| 1. | predočimo |
| 2. | predočite |
| 3. | predoče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | predočit ću |
| 2. | predočit ćeš |
| 3. | predočit će |
| množina | |
| 1. | predočit ćemo |
| 2. | predočit ćete |
| 3. | predočit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | predočih |
| 2. | predoči |
| 3. | predoči |
| množina | |
| 1. | predočismo |
| 2. | predočiste |
| 3. | predočiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | predočio sam |
| 2. | predočio si |
| 3. | predočio je |
| množina | |
| 1. | predočili smo |
| 2. | predočili ste |
| 3. | predočili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam predočio |
| 2. | bio si predočio |
| 3. | bio je predočio |
| množina | |
| 1. | bili smo predočili |
| 2. | bili ste predočili |
| 3. | bili su predočili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | predoči |
| množina | |
| 1. | predočimo |
| 2. | predočite |
| glagolski prilog prošli | |
| predočivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| predočio, predočila, predočilo | |
| predočili, predočile, predočila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| predočen, predočena, predočeno | |
| predočeni, predočene, predočena | |
Definicija
| 1. | a. (što sebi) jasno, slikovito, živo zamisliti, vidjeti u mislima pomoću mašte ili sjećanja [predočio si je svemirce]; predstaviti b. (što kome) riječima u kome izazvati jasnu sliku, predodžbu nečega što nije neposredno prisutno [predočio im je posljedice njihovih čina]; predstaviti, prikazati, ukazati |
| 2. | (što) dati na uvid [predočiti dokaze]; pokazati, prikazati |
Etimologija
✧ pred- + v. oko1
