priònuti
priònuti (na što, uz što) svrš. 〈prez. prìonēm, pril. pr. -ūvši, prid. rad. priònuo/priònula ž〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
prionuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | prionem |
2. | prioneš |
3. | prione |
množina | |
1. | prionemo |
2. | prionete |
3. | prionu |
futur | |
jednina | |
1. | prionut ću |
2. | prionut ćeš |
3. | prionut će |
množina | |
1. | prionut ćemo |
2. | prionut ćete |
3. | prionut će |
aorist | |
jednina | |
1. | prionuh |
2. | prionu |
3. | prionu |
množina | |
1. | prionusmo |
2. | prionuste |
3. | prionuše |
perfekt | |
jednina | |
1. | prionuo sam |
2. | prionuo si |
3. | prionuo je |
množina | |
1. | prionuli smo |
2. | prionuli ste |
3. | prionuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam prionuo |
2. | bio si prionuo |
3. | bio je prionuo |
množina | |
1. | bili smo prionuli |
2. | bili ste prionuli |
3. | bili su prionuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | prioni |
množina | |
1. | prionimo |
2. | prionite |
glagolski prilog prošli | |
prionuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
prionuo, prionula, prionulo | |
prionuli, prionule, prionula |
1. | (uz što) prilijepiti se uz što; pripiti se |
2. | (na što) posvetiti se čemu, dati se na što [prionuti na posao] |