odgonétnuti
odgonétnuti (što) svrš. 〈prez. odgònētnēm, pril. pr. -ūvši, prid. trp. odgònētnūt〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
odgonetnuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | odgonetnem |
2. | odgonetneš |
3. | odgonetne |
množina | |
1. | odgonetnemo |
2. | odgonetnete |
3. | odgonetnu |
futur | |
jednina | |
1. | odgonetnut ću |
2. | odgonetnut ćeš |
3. | odgonetnut će |
množina | |
1. | odgonetnut ćemo |
2. | odgonetnut ćete |
3. | odgonetnut će |
aorist | |
jednina | |
1. | odgonetnuh / odgonetoh |
2. | odgonetnu / odgonete |
3. | odgonetnu / odgonete |
množina | |
1. | odgonetnusmo / odgonetosmo |
2. | odgonetnuste / odgonetoste |
3. | odgonetnuše / odgonetoše |
perfekt | |
jednina | |
1. | odgonetnuo sam |
2. | odgonetnuo si |
3. | odgonetnuo je |
množina | |
1. | odgonetnuli smo |
2. | odgonetnuli ste |
3. | odgonetnuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam odgonetnuo |
2. | bio si odgonetnuo |
3. | bio je odgonetnuo |
množina | |
1. | bili smo odgonetnuli |
2. | bili ste odgonetnuli |
3. | bili su odgonetnuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | odgonetni |
množina | |
1. | odgonetnimo |
2. | odgonetnite |
glagolski prilog prošli | |
odgonetnuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
odgonetnuo, odgonetnula, odgonetnulo | |
odgonetnuli, odgonetnule, odgonetnula | |
glagolski pridjev pasivni | |
odgonetnut, odgonetnuta, odgonetnuto | |
odgonetnuti, odgonetnute, odgonetnuta |