òkinuti
òkinuti svrš. 〈prez. -ēm, pril. pr. -ūvši, prid. trp. òkinūt〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
okinuti | |
prezent | |
jednina | |
1. | okinem |
2. | okineš |
3. | okine |
množina | |
1. | okinemo |
2. | okinete |
3. | okinu |
futur | |
jednina | |
1. | okinut ću |
2. | okinut ćeš |
3. | okinut će |
množina | |
1. | okinut ćemo |
2. | okinut ćete |
3. | okinut će |
aorist | |
jednina | |
1. | okinuh / okidoh |
2. | okinu / okide |
3. | okinu / okide |
množina | |
1. | okinusmo / okidosmo |
2. | okinuste / okidoste |
3. | okinuše / okidoše |
perfekt | |
jednina | |
1. | okinuo sam |
2. | okinuo si |
3. | okinuo je |
množina | |
1. | okinuli smo |
2. | okinuli ste |
3. | okinuli su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam okinuo |
2. | bio si okinuo |
3. | bio je okinuo |
množina | |
1. | bili smo okinuli |
2. | bili ste okinuli |
3. | bili su okinuli |
imperativ | |
jednina | |
2. | okini |
množina | |
1. | okinimo |
2. | okinite |
glagolski prilog prošli | |
okinuvši | |
glagolski pridjev aktivni | |
okinuo, okinula, okinulo | |
okinuli, okinule, okinula | |
glagolski pridjev pasivni | |
okinut, okinuta, okinuto | |
okinuti, okinute, okinuta |
1. | () povući okidač, otvoriti vatru iz oružja |
2. | a. (koga) žarg. izvršiti spolni akt (za muškarce) b. pasti (na ispitu, razred i sl.) |