Hrvatski jezični portal

opunomòćiti

opunomòćiti (koga, što) svrš.prez. opunòmoćīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. opunòmoćen〉

Izvedeni oblici
Svršeni
infinitiv
opunomoćiti
 
prezent
jednina
1. opunomoćim
2. opunomoćiš
3. opunomoći
množina
1. opunomoćimo
2. opunomoćite
3. opunomoće
 
futur
jednina
1. opunomoćit ću
2. opunomoćit ćeš
3. opunomoćit će
množina
1. opunomoćit ćemo
2. opunomoćit ćete
3. opunomoćit će
 
aorist
jednina
1. opunomoćih
2. opunomoći
3. opunomoći
množina
1. opunomoćismo
2. opunomoćiste
3. opunomoćiše
 
perfekt
jednina
1. opunomoćio sam
2. opunomoćio si
3. opunomoćio je
množina
1. opunomoćili smo
2. opunomoćili ste
3. opunomoćili su
 
pluskvamperfekt
jednina
1. bio sam opunomoćio
2. bio si opunomoćio
3. bio je opunomoćio
množina
1. bili smo opunomoćili
2. bili ste opunomoćili
3. bili su opunomoćili
 
imperativ
jednina
2. opunomoći
množina
1. opunomoćimo
2. opunomoćite
 
glagolski prilog prošli
opunomoćivši
 
glagolski pridjev aktivni
opunomoćio, opunomoćila, opunomoćilo
opunomoćili, opunomoćile, opunomoćila
 
glagolski pridjev pasivni
opunomoćen, opunomoćena, opunomoćeno
opunomoćeni, opunomoćene, opunomoćena
Definicija
dati komu punomoć da djeluje u nečije ime, ovlastiti koga da što radi ili da čime raspolaže
Etimologija
✧ o (b)- + v. punomoć