opunomòćiti
opunomòćiti (koga, što) svrš. 〈prez. opunòmoćīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. opunòmoćen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
opunomoćiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | opunomoćim |
2. | opunomoćiš |
3. | opunomoći |
množina | |
1. | opunomoćimo |
2. | opunomoćite |
3. | opunomoće |
futur | |
jednina | |
1. | opunomoćit ću |
2. | opunomoćit ćeš |
3. | opunomoćit će |
množina | |
1. | opunomoćit ćemo |
2. | opunomoćit ćete |
3. | opunomoćit će |
aorist | |
jednina | |
1. | opunomoćih |
2. | opunomoći |
3. | opunomoći |
množina | |
1. | opunomoćismo |
2. | opunomoćiste |
3. | opunomoćiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | opunomoćio sam |
2. | opunomoćio si |
3. | opunomoćio je |
množina | |
1. | opunomoćili smo |
2. | opunomoćili ste |
3. | opunomoćili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam opunomoćio |
2. | bio si opunomoćio |
3. | bio je opunomoćio |
množina | |
1. | bili smo opunomoćili |
2. | bili ste opunomoćili |
3. | bili su opunomoćili |
imperativ | |
jednina | |
2. | opunomoći |
množina | |
1. | opunomoćimo |
2. | opunomoćite |
glagolski prilog prošli | |
opunomoćivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
opunomoćio, opunomoćila, opunomoćilo | |
opunomoćili, opunomoćile, opunomoćila | |
glagolski pridjev pasivni | |
opunomoćen, opunomoćena, opunomoćeno | |
opunomoćeni, opunomoćene, opunomoćena |