opàučiti
opàučiti (koga) svrš. 〈prez. opàučīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. opàučen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
opaučiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | opaučim |
2. | opaučiš |
3. | opauči |
množina | |
1. | opaučimo |
2. | opaučite |
3. | opauče |
futur | |
jednina | |
1. | opaučit ću |
2. | opaučit ćeš |
3. | opaučit će |
množina | |
1. | opaučit ćemo |
2. | opaučit ćete |
3. | opaučit će |
aorist | |
jednina | |
1. | opaučih |
2. | opauči |
3. | opauči |
množina | |
1. | opaučismo |
2. | opaučiste |
3. | opaučiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | opaučio sam |
2. | opaučio si |
3. | opaučio je |
množina | |
1. | opaučili smo |
2. | opaučili ste |
3. | opaučili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam opaučio |
2. | bio si opaučio |
3. | bio je opaučio |
množina | |
1. | bili smo opaučili |
2. | bili ste opaučili |
3. | bili su opaučili |
imperativ | |
jednina | |
2. | opauči |
množina | |
1. | opaučimo |
2. | opaučite |
glagolski prilog prošli | |
opaučivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
opaučio, opaučila, opaučilo | |
opaučili, opaučile, opaučila | |
glagolski pridjev pasivni | |
opaučen, opaučena, opaučeno | |
opaučeni, opaučene, opaučena |