ožèniti
ožèniti (se) svrš. 〈prez. òženīm (se), pril. pr. -īvši (se), prid. trp. òženjen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| oženiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | oženim |
| 2. | oženiš |
| 3. | oženi |
| množina | |
| 1. | oženimo |
| 2. | oženite |
| 3. | ožene |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | oženit ću |
| 2. | oženit ćeš |
| 3. | oženit će |
| množina | |
| 1. | oženit ćemo |
| 2. | oženit ćete |
| 3. | oženit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | oženih |
| 2. | oženi |
| 3. | oženi |
| množina | |
| 1. | oženismo |
| 2. | oženiste |
| 3. | oženiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | oženio sam |
| 2. | oženio si |
| 3. | oženio je |
| množina | |
| 1. | oženili smo |
| 2. | oženili ste |
| 3. | oženili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam oženio |
| 2. | bio si oženio |
| 3. | bio je oženio |
| množina | |
| 1. | bili smo oženili |
| 2. | bili ste oženili |
| 3. | bili su oženili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | oženi |
| množina | |
| 1. | oženimo |
| 2. | oženite |
| glagolski prilog prošli | |
| oženivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| oženio, oženila, oženilo | |
| oženili, oženile, oženila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| oženjen, oženjena, oženjeno | |
| oženjeni, oženjene, oženjena | |
Definicija
| 1. | (koga) a. učiniti da muškarac stupi u brak [oženiti sina] b. uzeti za ženu |
| 2. | (se) izvesti čin kojim muškarac stupa u brak, usp. udati |
| 3. | (što) pren. uspjeti prodati, zamijeniti, unovčiti ono što je neispravno, što malo vrijedi, oštećeno je itd. (stari automobil, oštećenu novčanicu itd.); riješiti se čega, uvaliti komu što, podmetnuti komu što |
Etimologija
✧ o (b)- + v. žena
