oznáčiti
oznáčiti (što, koga) svrš. 〈prez. òznāčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. òznāčen〉
Svršeni | |
---|---|
infinitiv | |
označiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | označim |
2. | označiš |
3. | označi |
množina | |
1. | označimo |
2. | označite |
3. | označe |
futur | |
jednina | |
1. | označit ću |
2. | označit ćeš |
3. | označit će |
množina | |
1. | označit ćemo |
2. | označit ćete |
3. | označit će |
aorist | |
jednina | |
1. | označih |
2. | označi |
3. | označi |
množina | |
1. | označismo |
2. | označiste |
3. | označiše |
perfekt | |
jednina | |
1. | označio sam |
2. | označio si |
3. | označio je |
množina | |
1. | označili smo |
2. | označili ste |
3. | označili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam označio |
2. | bio si označio |
3. | bio je označio |
množina | |
1. | bili smo označili |
2. | bili ste označili |
3. | bili su označili |
imperativ | |
jednina | |
2. | označi |
množina | |
1. | označimo |
2. | označite |
glagolski prilog prošli | |
označivši | |
glagolski pridjev aktivni | |
označio, označila, označilo | |
označili, označile, označila | |
glagolski pridjev pasivni | |
označen, označena, označeno | |
označeni, označene, označena |
1. | postaviti znak, obilježiti |
2. | pren. obilježiti koga, oklevetati, nanijeti uvredu [označen od Boga grđi od vraga, posl. onaj koji ima neku vidljivu fizičku manu (i zbog toga je zao)] |