ljútiti
ljútiti (koga, se) nesvrš. 〈prez. ljẉtīm, pril. sad. ljútēći, gl. im. ljúćēnje〉
Nesvršeni | |
---|---|
infinitiv | |
ljutiti | |
prezent | |
jednina | |
1. | ljutim |
2. | ljutiš |
3. | ljuti |
množina | |
1. | ljutimo |
2. | ljutite |
3. | ljute |
futur | |
jednina | |
1. | ljutit ću |
2. | ljutit ćeš |
3. | ljutit će |
množina | |
1. | ljutit ćemo |
2. | ljutit ćete |
3. | ljutit će |
imperfekt | |
jednina | |
1. | ljućah |
2. | ljućaše |
3. | ljućaše |
množina | |
1. | ljućasmo |
2. | ljućaste |
3. | ljućahu |
perfekt | |
jednina | |
1. | ljutio sam |
2. | ljutio si |
3. | ljutio je |
množina | |
1. | ljutili smo |
2. | ljutili ste |
3. | ljutili su |
pluskvamperfekt | |
jednina | |
1. | bio sam ljutio |
2. | bio si ljutio |
3. | bio je ljutio |
množina | |
1. | bili smo ljutili |
2. | bili ste ljutili |
3. | bili su ljutili |
imperativ | |
jednina | |
2. | ljuti |
množina | |
1. | ljutimo |
2. | ljutite |
glagolski prilog sadašnji | |
ljuteći | |
glagolski pridjev aktivni | |
ljutio, ljutila, ljutilo | |
ljutili, ljutile, ljutila | |
glagolski pridjev pasivni | |
ljućen, ljućena, ljućeno | |
ljućeni, ljućene, ljućena |
1. | a. (se) biti obuzet jakom emocijom zbog čega lošega, nepravde, greške itd.; gnjeviti se, srditi se b. (se na koga) zamjerati, neodobravati, protiviti se komu [ne ljutite se nemojte zamjeriti, oprostite] |
2. | (koga) izazivati jake emocije zbog čega lošega; srditi |