razlúčiti
razlúčiti (što, se) svrš. 〈prez. ràzlūčīm, pril. pr. -īvši, prid. trp. ràzlūčen〉
Izvedeni oblici
| Svršeni | |
|---|---|
| infinitiv | |
| razlučiti | |
| prezent | |
| jednina | |
| 1. | razlučim |
| 2. | razlučiš |
| 3. | razluči |
| množina | |
| 1. | razlučimo |
| 2. | razlučite |
| 3. | razluče |
| futur | |
| jednina | |
| 1. | razlučit ću |
| 2. | razlučit ćeš |
| 3. | razlučit će |
| množina | |
| 1. | razlučit ćemo |
| 2. | razlučit ćete |
| 3. | razlučit će |
| aorist | |
| jednina | |
| 1. | razlučih |
| 2. | razluči |
| 3. | razluči |
| množina | |
| 1. | razlučismo |
| 2. | razlučiste |
| 3. | razlučiše |
| perfekt | |
| jednina | |
| 1. | razlučio sam |
| 2. | razlučio si |
| 3. | razlučio je |
| množina | |
| 1. | razlučili smo |
| 2. | razlučili ste |
| 3. | razlučili su |
| pluskvamperfekt | |
| jednina | |
| 1. | bio sam razlučio |
| 2. | bio si razlučio |
| 3. | bio je razlučio |
| množina | |
| 1. | bili smo razlučili |
| 2. | bili ste razlučili |
| 3. | bili su razlučili |
| imperativ | |
| jednina | |
| 2. | razluči |
| množina | |
| 1. | razlučimo |
| 2. | razlučite |
| glagolski prilog prošli | |
| razlučivši | |
| glagolski pridjev aktivni | |
| razlučio, razlučila, razlučilo | |
| razlučili, razlučile, razlučila | |
| glagolski pridjev pasivni | |
| razlučen, razlučena, razlučeno | |
| razlučeni, razlučene, razlučena | |
Definicija
| 1. | rastaviti, razdijeliti, razdvojiti, odvojiti (s namjerom da se razlikuje ili zato što se razlikuje) |
| 2. | jasno uočiti razliku [razlučiti što je pravo, a što je krivo]; razlikovati |
Etimologija
✧ raz- + v. lučiti
