Hrvatski jezični portal

srȅća

srȅća ž

Izvedeni oblici
jednina
N sreća
G sreće
D sreći
A sreću
V srećo
L sreći
I srećom
množina
N sreće
G sreća
D srećama
A sreće
V sreće
L srećama
I srećama
Definicija
1. psih. stanje potpuna zadovoljstva i smirenosti zasnovano na unutarnjem, duševnom miru i skladu u odnosima prema vanjskom svijetu
2. ukupnost okolnosti ili okolnost koja čemu pogoduje [dobra sreća; loša sreća; imati sreće; neka vam je sa srećom]
3. sretan slučaj [ima sreću]
Sintagma
igre na sreću igre u kojima se jednostavnim radnjama ili pravilima odlučuje o dobicima ili gubicima u novcu, hazardne igre, kocka, kockanje
Frazeologija
biti pijan (lud) od sreće biti vidljivo obuzet srećom;
imati više sreće nego pameti imati vrlo mnogo sreće, postići više nego što se zaslužuje po svojim osobinama;
kamo (lijepe) sreće! kad bi se bar to dogodilo, kako bi to bilo lijepo!;
nisam te sreće nisam toliko sretan da bi mi se to moglo dogoditi;
takve sam (ja) sreće prati me loša sreća;
tko rano rani dvije sreće grabi posl. tko rano započne dan bit će uspješan;
vrag mu sreću odnio! 1. neka ga nosi vrag (u ljutnji) 2. neka ga, nek mu bude, nije važno, neka ga voda nosi
Onomastika
Srȅćko m. os. ime, usp. Feliks; isto: Srȅten (pravosl.)
pr.: Srȅčec (Vrbovec, Banovina, Križevci), Srȅčić (Zlatar Bistrica, Prigorje), Srȅčković (Zagreb, Pula), Srȅćek (Varaždin, Zagreb), Srȅćković (Baranja, Sisak), Sreténović (Korčula, Split, Buje)
Etimologija
prasl. *sъrętja: događaj, susret (stsl. sъrešta, rus. vstréča, slov. sreča)